28.12.2016.
Kao da radim s konzervom. Ribice su poslagane unutra i sve su dobre. Tako mi to roditelji serviraju: djecu u konzervi.
O.K., u konzervi je sve uredno posloženo. Gdje je problem?
– U tome što roditelji ne vide da su djeca skučena, stisnuta, bez individualnosti, u strahu da kažu svoje mišljenje, ne vide da je ta konzerva puna eksploziva i da je pitanje trenutka kada će se raspasti, s manjim ili većim posljedicama.
Mislite da to roditelji uopće ne vide?
– Ne. Jer kada dođu s konzervom (da nastavim sa započetom metaforom), oni mi kažu: "Djeca su mi pametna. U školi imaju sve petice i stvarno su poslušna."
Na ovaj način započeo je razgovor s Nikšom Eterovićem. Splićanin, splitski srednjoškolac, zagrebački i zadarski student – kazališne režije, pa filozofije i komparativne književnosti. S tim diplomama otišao je u Berlin i tamo je radio više od 25 godina.
Nikša Eterović sa suprugom Julijom Soubbotinom i dvije djevojčice u dobi od deset i sedam godina od lani živi u Zadru.
Bilo bi korektno ispisati hrpu redaka koji bi opisali čime se sve u Berlinu bavio, kakvu vrstu ekspresivnog teatra je njegovao i osnovao "teNTheater", zašto su ga Nijemci uvrstili u knjigu "Who is who in BRD", no razgovaramo najprije o razlozima najezde zadarskih studenata na njegove kolegije i osobito o njegovu radu s mentalno oboljelim osobama koje, zatvorene u bolnicama i institucijama, iščekuju pisanje poezije i kreiranje scenskih priča, vođeni Julijom i Nikšom.
Diktat štrebanja i poslušnosti
Nikša je na Sveučilištu u Zadru, gdje je formalno zaposlenik Odjela za psihologiju, imenovao tri izborna kolegija na koja se mogu upisati studenti s bilo kojeg odjela. Posao je započeo u drugom semestru 2016. i imao je 28 studenata. Ovog listopada, u novoj pedagoškoj godini, prijavilo se 70 studenata. Od tri kolegija je stoga jedan stavio "na čekanje", a prijavljene studente podijelio je u grupe. Ti kolegiji ne postoje nigdje u Hrvatskoj.
Već smo čuli da nitko ne izostaje s vaših kolegija. Zašto, što im predajete?
– Ne predajem im. Ja ne predajem nešto ili nekome, nego ulazim u odnos s tom osobom. Mi se svi presvučemo u radnu odjeću i tri sata u kontinuitetu radimo u velikoj praznoj dvorani koju nam je velikodušno ustupila Gimnazija Jurja Barakovića, jer na Sveučilištu nemamo tako velik prazan prostor.
Moji kolegiji se zovu "Ekspresivne scenske metode" ili "Terapija-teatar-terapija", ali to je manje bitno. Bitno je koliko sam bio osupnut spoznajom da ovdje ima tako malo individualnosti, na mjerice, a ima tako puno prikrivene agresije.
"Djeca su dobra"?! Djeca ovdje bez prestanka ispunjavaju zahtjeve drugih, najviše roditelja i profesora. Njeguje se i vrednuje samo znanje iz knjiga. Zašto se boje reći svoje mišljenje? Zašto nisu liberalniji?
Da nije tako, bilo bi u njima manje straha, manje nametnute trome baze "kome pripadam". Ako ne pripadaš nigdje, ti ovdje nemaš gdje. Znate li koliko je opasno i teško u malim sredinama za "drugačije" mlade ljude, one koji "ne pripadaju"?
Konkretno, što radite sa studentima?
– Teatar. Kombinaciju scenskih metoda, tehnike disanja, scenski pokret, ritam, glasno govorenje, grammelot, rad s tijelom. Poezija i likovnost su dio toga, kao i vježbe pozitivnog razmišljanja. Puno njih ima osjećaj da nisu voljeni. Ne bi nas trebalo čuditi zašto studenti, koji inače nemaju veze s umjetnošću, na ovom kolegiju vole, primjerice, "action painting".
Rezultati tog rada su doživljaj samosvijesti, mladi ljudi se upoznaju sa svojim mogućnostima, često se začude da nešto mogu, u komunikaciji svatko uči prihvaćati ono što netko drugi jest, kao što i drugi prihvaćaju njega. Imaju pravo na svoju vlastitost, emocije izlaze van, oni ih vide i smiju ih oblikovati kako žele, bez straha.
Nema nečeg što je krivo. Posljedica je da osoba više nije preplavljena strahom zbog svog osjećaja da je drugačija, zbog osjećaja da ne pripada "gomili" i onome što je društvo zadalo. Strah paralizira. Kada nestane strah, oni se počinju cjelovito izražavati, punim bićem.
Cijeli intervju s ovim profesorom možete pročitati na Slobodnoj Dalmaciji.